Debeli PVC lim s jednostranom PE folijom

Povijest PVC-a:

Polivinil klorid je otkrio još 1835. Amerikanac V. Reno, kada je sunčeva svjetlost ozračila vinil klorid da bi se stvorila bijela krutina, odnosno brzi klor Zene. PVC je otkriven dva puta u 19. stoljeću, jednom od strane Henrija Victora Regnaulta 1835. i jednom od strane Eugena Baumanna 1872. U oba se navrata polimer pojavio kao bijela krutina u čaši od vinil klorida postavljenoj na sunčevu svjetlost. Početkom 20. stoljeća ruski kemičar Ivan Ostromislensky i njemački kemičar Griesheim-Elektron Fritz Klatte istovremeno su pokušali koristiti PVC u komercijalne svrhe, ali poteškoća je bila kako obraditi ovaj tvrdi, ponekad krhki polimer. Godine 1912. Nijemac Fritz Klatte sintetizirao je PVC i prijavio se za patent u Njemačkoj, ali nijedan odgovarajući proizvod nije mogao biti razvijen prije isteka patenta.

Godine 1926. Waldo Semon iz BF Goodrich Company sintetizirao je PVC i prijavio se za patent u Sjedinjenim Državama. Waldo Semon i BF Goodrich Company razvili su metodu plastificiranja PVC-a dodavanjem raznih aditiva 1926. godine, što ga čini fleksibilnijim i lakšim za obradu materijalom i ubrzo je pronašao širok raspon komercijalnih primjena. Godine 1914. otkriveno je da uporaba organskih peroksida može ubrzati polimerizaciju vinil klorida. Godine 1931. njemačka tvrtka usvojila je metodu emulzijske polimerizacije kako bi ostvarila industrijsku proizvodnju polivinil klorida. Godine 1933. WL Simon je predložio korištenje otapala s visokim vrelištem i trikrezil fosfata za zagrijavanje i miješanje s PVC-om, koji se može preraditi u proizvode od mekog polivinil klorida, što je napravilo pravi proboj u praktičnoj primjeni PVC-a. British Bonemen Chemical Industry Company, American Union Carbide Company i Goodrich Chemical Company razvili su suspenzijsku polimerizaciju vinil klorida i primjenu PVC-a gotovo u isto vrijeme 1936. godine. Kako bi se pojednostavio proizvodni proces i smanjila potrošnja energije, Francuska tvrtka Saint-Gobain razvila je metodu polimerizacije u rasutom stanju 1956. Godine 1983. ukupna svjetska potrošnja iznosila je oko 11,1Mt, a ukupni proizvodni kapacitet bio je oko 17:6Mt; to je bila druga najveća sorta plastike nakon proizvodnje polietilena, čineći oko 15 posto ukupne proizvodnje plastike. Kineska samoprojektirana jedinica za proizvodnju PVC-a puštena je u probnu proizvodnju u Liaoning Jinxi Chemical Plant 1956. Jedinica od 3kt je formalno industrijalizirana 1958., a proizvodnja 1984. bila je 530,9 kt.

PVC je industrijaliziran ranih 1930-ih. Od 1930-ih, dugo vremena, proizvodnja polikloretilena je uvijek bila na prvom mjestu u svjetskoj plastici. Kasnih 1960-ih polietilen je zamijenio PVC. Trenutno, iako je PVC plastika pala na drugo mjesto, proizvodnja još uvijek čini više od četvrtine ukupne proizvodnje plastike. Prije 1960-ih, proizvodnja monomernog vinil klorida u osnovi se temeljila na acetilenu kalcijevog karbida, jer je za proizvodnju kalcijevog karbida potrebno puno električne energije i koksa, a cijena je visoka. Nakon industrijalizacije oksikloriranja etilena za proizvodnju vinil klorida početkom 1960-ih, zemlje su se okrenule jeftinijoj nafti kao sirovini. Osim toga, budući da veliki dio sirovine PVC-a (oko 57 mas. posto) čini plinoviti klor, neizbježan nusproizvod alkalne industrije, on nije samo bogat izvorima sirovina, već i jedan od važni proizvodi za razvoj klor-alkalne industrije i ravnotežu plinovitog klora. Stoga, iako je udio polivinil klorida u plastici opao, on i dalje održava visoku stopu rasta.

Plastični proizvodi od polivinil klorida imaju široku primjenu, ali sredinom -1970 godina postalo je poznato da je monomer vinil klorid (VCM) koji ostaje u polivinil kloridnoj smoli i proizvodima ozbiljan kancerogen, koji će nesumnjivo utjecati na polivinil klorid na određenoj mjeri. Razvoj Chloro-Zena. Međutim, ljudi su uspješno smanjili rezidualni VCM pomoću automobila, tako da će sadržaj VCM u polivinil kloridnoj smoli biti manji od 10 ppm, što zadovoljava zahtjeve sanitarne smole i proširuje opseg primjene polivinil klorida. Može čak učiniti sadržaj VCM u smoli manjim od 5 ppm, a preostali VCM nakon obrade je vrlo mali. U osnovi je bezopasan za ljudski organizam i može se koristiti kao ambalaža za hranu i lijekove te za dječju igru.